Crvenkapa - iz vukovog ugla!!!
Živeo sam u šumi. Tu je bila moja kuća i ja sam je voleo. Želeo sam da uvek bude čista i pospremljena. Jednog sunčanog dana, dok sam čistio otpatke koje su iza sebe ostavili izletnici, začuo sam korake. Provirio sam iza drveta i video da devojčica sa korpom ide niz put. Odmah mi je bila sumnjiva jer je bila tako čudno obučena, sva u crvenom, sa pokrivenom glavom, kao da nije želela da je neko prepozna.
E, sad, znam ja da ljude ne treba suditi prema onome što oblače, ali ona je bila u mojoj šumi i osećao sam da o njoj moram saznati nešto više. Upitao sam je kako se zove, odakle je došla, znate već, to što ide. Prvo mi je rekla da ne razgovara sa strancima. To me je prilično uzrujalo. Stranac? Ma, nemoj! Na koncu, ja sam već odgojio celu porodicu mladih u ovoj šumi. Onda se ona malo smirila i ispričala mi priču o tome kako ide kod bake koja je bolesna i nosi joj ručak u korpi. U suštini, izgeledala je kao poštena osoba, ali mislio sam da bi trebalo da je naučimo da nije pristojno ući u nečiju kuću tako sumnjivo i neprikladno obučena. Pustio sam je da ide svojim putem, a ja sam prečicom otrčao do bakine kuće. Kad sam video tu krasnu staricu, odmah sam joj objasnio šta je bilo i ona se složila da njenu unuku treba da naučimo da bude malo pristojnija. Dogovorili smo se da se ona neće pojaviti dok je ja ne pozovem - zapravo, ona se sakrila pod krevet.